Opis: Nesuh-age Vučjakovića džamija ili džamija na Gradu, nalazila se van tvrđavnog dijela i gradskih bedema Ljubuškog i najstarija je. Bila je građena od tesanog kamena vezanog krečom, a pokrivena četverostresnim krovom pod pločom. Uz desni zid je imala kamenu munaru oktagona oblika visoku oko 12 metara. Upisana je u gr.ul. br. 446, kat.cest. 71/70 i zauzimala je sa dvorištem površinu od 150 m2.

Džamija je zadužbina poznatog mostarskog legatora Nesuh-age Vučjakovića. Sagrađena je 1558/59. godine, što saznajemo iz natpisa na arapskom jeziku i uklesanog u ploču koja je bila uzidana iznad ulaznih vrata. Ploču su odnijeli Italijani krajem Drugog svjetskog rata i sada se nalazi u Ravellu u Italiji.

Legator je odredio da se u džamiju postave sljedeći službenici:

Hatib sa dva dirhema plate dnevno Imam sa tri dirhema plate dnevno. Jedan dirhem dnevno davaće mu se za učenje jednog odlomka iz Kur`ana svaki dan u podne: Ove dvije duznosti vršilo je jedno lice.
Mujezin sa tri dirhema plate dnevno: Jedan dirhem dnevno davaće mu se za učenje svaki dan jednog džuza iz Kur`ana za dušu Šemse hatune.
Kajim sa dva dirhema plate dnevno. On je bio dužan voditi evidenciju o dolasku službenika na posao i svaki izostanak ubilježiti stavljanjem tačke kod imena dotičnog. Mutevelija je bio dužan odbiti od plate svakom službeniku svaki izostanak Prvi imam i hatib ove džamije bio je Mevlana Muslihudin hodža, sin Hasanov koga je vakif maksuz postavio i odredio da on ove dvije dužnosti doživotno vrši.

Za imama, hatiba i muallima u tvrđavi Ljubuški postavljen je 1739. godine izvjesni Ahmed-aga. Na jednom nedatiranom arzulahu koji je upužen Porti potpisani su slijedeži prvaci iz tvrđave Ljubuški: Osman-hatib, Mustafa-imam, Hasan-mujezin, Mehmed-dizdar, Abdija-bivši dizdar i mustahfizi: Osman-odobaša, Halil-ćehaja, Ahmed-aga, Sinan-odobaša, Mehmedaga-azap.

Od polovine prošlog vijeka do 1929. god. imami i hatibi ove džamije bili su: Halid ef. Sadiković, Ibrahim ef. Prolić, Mustafa ef. Cerić, Salih ef. Mahić, Adem ef. Košarić, i posljednji Mustafa ef. Mušić.

U posljednjih nekoliko godina džamija se otvarala samo petkom i bajramima. Zatvorena je 1929. god. Italijani su je tokom Drugog svjetskog rata koristili za magacin i prilikom povlačenja 1943. god. srušili. Od džamije sada su primjetni samo dijelovi zidva i munare.

Džamija je u prošlosti više puta opravljana, jer je često stradala od elementarnih nepogoda. Zadnji put je temeljito opravljena 1891. god. kada je na njenu opravku utrošeno 264 forinte. Sve ove opravke i plaćanje službenika vršilo je Vakufsko povjerenstvo u Mostaru koje je upravljalo ovim vakufom.

Neposredno uz džamiju legator je podigao i jedan mekteb u kome će se "muslimanska djeca podučavati osnovnim principima islama".
Za izdrzavanje ove džamije i mekteba, kao i džamije i mekteba u Mostaru, legator je zavještao: 123.000 dirhema u gotovom, 28 dućana, jednu radionicu za preradu kostrijeti u mostarskoj čaršiji, mlinove i stupe na rijeci Radobolji i Studenci.[3]